MEĐUNARODNI DAN HOLOKAUSTA Ispis E-mail
29.01.2007


ana_frank
U subotu, 27. siječnja, u Sinagogi u Radićevoj, obilježili smo Međunarodni dan Holokausta. Uz brojne članove zajednice, komemoraciji su prisustvovali i Predsjednik RH Mesić, izraelski Veleposlanik u RH, g. Meirom sa suprugom i požeški župan g. Zdravko Ronko, koji nas je ove godine zadivio i zadužio inicijativom o uređenju židovskog groblja u Požegi.

prof. dr. sc. Ivo Goldstein održao je referat na temu Holokausta, tekst kojega donosimo u nastavku. Riječ je o ponešto prerađenom tekstu, ranije objavljenom na stranici Bet Israela.

thumb_p1270410
Tijekom Drugoga svjetskoga rata nad Židovima su nacisti i njihovi saveznici počinili genocid. Termin "genocid" (prema grčkom "ubijanje roda" ili "ubijanje vrste", tj. ubijanje naroda) uvriježio se za masovne zločine koje su nacisti i njihovi saveznici u Evropi počinili i nad Romima te nad pripadnicima nekih slavenskih naroda. I ta je riječ novijeg postanka, uvedena je u međunarodno pravo poslije Drugoga svjetskoga rata (1948) prvenstveno kao obilježje nacističkih zločina.


Do danas se definicija genocida u pravnoj i drugoj stručnoj literaturi proširila na "međunarodni zločin, koji obuhvaća djela učinjena s namjerom da se potpuno ili djelomično unište narodne, etničke, rasne ili vjerske skupine ljudi". Stoga su širem smislu termini "Holokaust" i "Šoa" obuhvaćeni terminom "genocid".

Holokaust je grčka riječ koja znači "potpuno spaljen". U antici je, kod Grka i Rimljana, označavala žrtvu paljenicu bogovima ili dušama pokojnika. U suvremeno doba obilježava razdoblje od 12 godina (od 1933. do 1945) nacističkog progona Židova. Karakterizira ga neprekidna eskalacija sve brutalnijih mjera nacističkih vlasti i njihovih pomagača i sve veći teritorij na kojem se te mjere primjenjuju. Vrhunac je bilo "konačno rješenje" (Endlösung), što je u nacističkoj terminologiji bio eufemizam za masovno ubijanje i uništenje čitavog evropskog židovstva.

thumb_p1270414
Danas se u svijetu termin holokaust koristi i u definiranju drugih genocida i masovnih zločina koji su se dogodili tijekom 20. stoljeća. Naime, 20. stoljeće, osim kao stoljeće nevjerojatnog tehničkog i tehnološkog napretka, bit će zapamćeno i kao stoljeće masovnih zločina. Počelo je s genocidom nad Armencima tijekom Prvog svjetskoga rata, a u svojevrsnom luku je preko Bijafre, Kambodže, Iraka i mnogih drugih zemalja, do kraja stoljeća, stiglo ponovno do Hrvatske i zemalja u okruženju te do Ruande. S pravom javnost traži i da se ti masovni zločini, od kojih se neke može definirati i kao genocid, mogu nazivati i holokaust.

No, Holokaust nad Židovima, kojeg onda, za razliku od drugih holokausta, pišemo s veliko H, jest nedvojbeno najgori od svih Holokausta – događao se najduže od svih, na najvećem prostoru od svih drugih, u njemu je bilo najviše žrtava. Naposljetku, počinitelji su iskazivali najgorljiviju ambiciju da ubijaju žrtve, a uspjeli su se organizirati i na najbolji način, tako da se pojedini logori s punim pravom mogu nazivati “tvornicama smrti”. Možda se ovdje, danas ne bi ni sastali da i danas nema ljudi koji negiraju da se Holokaust uopće dogodio, a zovemo ih revizionistima.

Radi se o kvazihistoriografskoj tendenciji koja se najprije sedamdesetih godina pojavila u Njemačkoj i Francuskoj, a zatim i u SAD-u i Velikoj Britaniji. Revizionisti u tim zemljama na razne su načine negirali ili minimalizirali nacističke zločine u Drugom svjetskom ratu, posebno one počinjene nad Židovima. U višegodišnjim polemikama koje su se razvile ozbiljni su historičari temeljito pobili teze vodećih revizionista i njihovih sljedbenika, pa nije pretjerano reći da je danas u zapadnoevropskim zemljama i u SAD-u historiografski revizionizam mrtav. Postalo je sramotno oživljavati ga ili braniti. Zbog zastupanja dokazano lažnih teza Robert Faurisson je sudski osuđen 1991. i otpušten sa Sveučilišta u Lyonu, a David Irving je izgubio sudski proces u Londonu, jer mu je dokazano da se u svojim tekstovima služio sračunatim falsificiranjem izvornih dokumenata, a nedavno i pravomoćno osuđen zbog kršenja austrijskih antinacističkih zakona .

thumb_p1270424
U zapadnoevropskim zemljama i u SAD-u historiografski je revizionizam postigao sasvim suprotne učinke od željenih. Nakon relativno kratkotrajne prisutnosti, praktički je istjeran iz medija, iz ozbiljnih izdavačkih kuća, iz škola i sa sveučilišta, a potakao je još opsežnija i učestalija istraživanja o zločinima nacizma i fašizma, posebno o Holokaustu, s neprekidnim nizom filmova, TV-programa, knjiga i drugih publikacija na tu temu. Vremenski je to u najrazvijenijim zemljama koincidiralo sa snažnim razvojem svijesti o ljudskim pravima kao temeljem suvremene civilizacije i conditio sine qua non liberalno-demokratskog sustava.

Povjesničarske analize ogoljele su revizionizam do njegove suštine koja nikad nije lišena rasizma, antisemitizma ili tolerancije prema zločinima počinjenima uime države, nacije ili ideologije. Upravo na odbacivanju tih pojava, na njihovu suzbijanju u samim korijenima, razvijene demo¬kracije izgradile su sustav uzajamnog uvažavanja kojim prebrođuju međusobne razlike i unutar svojega zajedništva omogućuju miran društveni i ekonomski napredak. Svim tim vrijednostima historiografski je revizionizam sušta suprotnost. Sva ga naprednija suvremena društva odbacuju, krajnje odlučno.

Međutim, neka manje napredna društva danas negiraju Holokaust, štoviše promoviraju ga kao svojevrsnu državnu ideologiju. Bili smo nedavno i svjedoci međunarodnog natječaja za najbolju karikaturu o Holokaustu kojeg ne možemo drugačije nazvati negoli gnjusnim. Pa ipak, od svake sudske odluke ili političke osude najbolji je argument istina, koja je više nego žalosna.

Od 1945. do danas, brojni historičari i drugi istraživači nastoje utvrditi točan broj židovskih žrtava u Holokaustu. Procjene su uglavnom u rasponima od 5 do 6 milijuna ubijenih i umrlih od posljedica progona. Na to navodi i broj dosad prikupljenih poimeničnih podataka u dokumentaciji jeruzalemskog Jad Vašema, instituta za proučavanje Holokausta, gdje je registrirano blizu 1,500.000 imena, prezimena, mjesta rođenja i drugih podataka dječjih žrtava Holokausta (u dobi do 16 godina). Broj od šest milijuna ubijenih Židova prvi je put spomenut 26. studenoga 1945. u iskazu bivšeg Sturmbannführera (majora) SD-a dr. Wilhelma Höttla pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Nürnbergu, što je sud prihvatio u obrazloženju presude od 30. rujna 1946. Höttl se u tom svjedočenju pozivao na Eichmanna, koji mu je tu procjenu iznio u jednom razgovoru u Budimpešti u kolovozu 1944. Znatno je precizniji podatak u izvještaju što ga je 23. ožujka 1943. o izvršenju "konačnog rješenja židovskog pitanja" šef statističkog ureda SS-a dr. Richard Korherr uputio Himmleru i Hitleru preko Himmlerova ađutanta, Obersturmbannführera (potpukovnika) Brandta. Na saslušanjima 1951. i u izjavama 1962. i 1963. sam je Korherr potvrdio autentičnost tog izvještaja, što je učinio i Eichmann na procesu u Jeruzalemu 1962. godine. Iako je izvještaj vremenski ograničen s 31. prosincem 1942. godine, do kada je Holokaust obuhvatio do 3,500.000 žrtava, približnom procjenom za razdoblje od siječnja 1943. do travnja 1945, opet se dolazi do broja koji prelazi pet milijuna žrtava.

Brojna i opsežna istraživanja sa židovske strane iscrpno su rezimirana u dva temeljna djela o Holokaustu, onima Raula Hilberga i Lucy S. Dawidowicz. Hilberg je suzdržaniji, pa analizom brojnih izvora i radova dolazi do ukupog broja od 5,100.000 žrtava Holokausta. Lucy Dawidowicz dolazi do broja od 5,933.900 žrtava evropskih Židova, od ukupno 8,861.800, koliko ih je bilo uoči Holokausta u Trećem Reichu i u evropskim zemljama koje su dospjele pod okupaciju ili pod direktni utjecaj Hitlerova Trećeg Reicha. Encyclopaedia Judaica utvrđuje ukupan broj od 5,820.960 žrtava.

No, kako idem kraju ovoga izlaganja, valja se vratiti na njegov početak – na razglabanje o terminima. Govorio sam o terminima „genocid“ i „holokaust“ – valja reći nešto i o trećem terminu koji se u izraelskoj i židovskoj međunarodnoj javnosti za ova događanja sve se više ustaljuje od osamdesetih godina 20. stoljeća – to je riječ "Šoa". Naime, poslije 1945. godine židovski su jezikoslovci dugo u hebrejskom jeziku tražili riječ kojom bi nazvali užas što je zadesio židovski narod.

U živom govornom jeziku Izraelaca takva riječ ne postoji. Nema je ni u brojnim biblijskim legendama ni u rječitim opisima stvarnih povijesnih događanja koje Biblija bilježi. Iako povijesni dijelovi Biblije obiluju ratnim strahotama, svakovrsnim nasiljem, ropskim patnjama i jezivim prizorima pustošenja, okrutnosti i strave, bibličari i hebraisti u tim opisima ipak nisu našli riječ adekvatnu onome što se Židovima u Evropi dešavalo od 1933. do 1945. godine. Našli su tu riječ tek u nekim apokaliptičkim vizijama starozavjetnih autora koji tom riječi – ŠOA – opisuju nešto neopisivo, stravični užas kakav se još nikad nije dogodio, ali prijeti da bi se jednom mogao dogoditi. U sve 24 starozavjetne knjige, između gotovo milijun riječi, riječ ŠOA vjerojatno je najrjeđa i pojavljuje se svega pet puta: dva puta kod proroka Izaije (10,3 i 47,11), jednom u knjizi o Jobu (30,3), jednom u psalmima (Psalam 35,8) i jednom kod proroka Sefanije (1,15). Talmudisti i drugi židovski interpretatori Biblije u srednjem vijeku, u kojem su se židovskom narodu također događala neizreciva stradanja i patnje, držali su da riječ ŠOA zapravo i nije obična riječ kojoj se može naći adekvatna definicija, jer podrazumijeva užase još neviđene i neobjašnjive.

p1270427
I ono nekoliko starozavjetnih autora koji su tu riječ upotrijebili bili su svjesni njene neobjašnjivosti, pa su je redovito dopunjavali sinonimima: propast, pustoš, pustinja, opustošenje, uništenje, nesreća, zlo, opustjela ruševina, muka i muk, strahota i strava, jeza i užas. Svaki od tih sinonima podrazumijeva se u riječi ŠOA, ali nijedan ne obuhvaća cjelinu toga pojma, neshvatljivog i neopisivog: "Zlo će te snaći, nećeš ga presresti, oborit će te nesreća, nećeš je odvratiti, doći će na te propast iznenada, nećeš je predvidjeti." (Izaija, 47,11)


Izaija, najdarovitiji među prorocima, taj mudri Izaija koji je prvi naumio "mačeve prekovati u plugove, a koplja u srpove" (2,4), prvi je i osjetio da se njegova apokaliptička vizija ne smije završiti sa ŠOA i svime što ŠOA znači, jer "isklijat će mladice iz panja" (11,1). Iz užasa nazvanog ŠOA narodi će "prigrliti pouku" i "sljepačke će oči progledati, uši se gluhih otvoriti" (35,5) i ŠOA se neće ponoviti. Bit će "jao onima koji ispisuju zakone tlačiteljske" (10,1) i "neće biti mira opakima" (48,22) i "bezumnici neće proći". Baš kao i prorok Izaija, u svijetu se nakon 1945. godine vrlo često ponavlja - “nikad više”.

To “nikad više” možda već zvuči banalno i isprazno, pogotovo u svjetlu činjenice da se i danas ljudi masovno ubijaju – primjerice, u Iraku, u sudanskoj provinciji Darfur, samo zato što su druge vjere ili nacije. Možda ne zvuči utješno, ali ipak, zapitajmo se – da se taj “nikad više” ipak toliko često ne ponavlja, ne bi li tih zala bilo više? Ne čuva li nas “nikad više” od toga da se takva zla, poput Holokausta, ipak u tim razmjerima kakvi su bili prije 60 i nešto godina, više ne ponavljaju?

 
« Prethodna   Slijedeća »
[ Natrag ]