«

»

pro. 07

Komemoracija za Mišu Montilja

Komemoracija za Mišu Montilja održat će se u nedjelju, 14. prosinca 2014. u 17.00 sati, u Bet Israelu. Evo što je o Miši Montilju napisala Jasminka Domaš

Ovu komemoraciju posvećenu Miši  Montilju neću početi na uobičajen način, rodio se tog i tog datuma, umro tad i tad. Želim nešto drugo reći. Mi koji se danas nalazimo ovdje trebali bi osvijestiti u sebi koliko je svatko od nas jedinstven, neponovljiv. Ne vjerujte frazama, posebno kad se kaže: „Nitko nije nezamjenjiv“. Riječ je tek o tome, da se mora bez onog kojeg nema. Da je Mišo u ovom našem svijetu ovdje on bi nas sve sada grlio i ljubio. Bio je takav, njegova duša sigurno se nije u božanskom obilju milosti promijenila.

Nitko više od Miše nije s više entuzijazma vjerovao da je sve moguće postići, svaki cilj koliko god se činio nerealan, ostvariti. I tako smo ga mogli sresti tu u blizini na ulici, zatim u velikoj sinagogi u New Yorku ili na Ben Jehudi u Izraelu. Bio je naš brat, prijatelj, drug. Onaj koji je znao voljeti čovjeka i glazbu, jednakom strašću i ustrajnosti.

U datumu Mišine smrti ili odlaska,kako vam draže, ima nešto simbolično. Otišao je od nas u doba ranog, zimskog mraka. Jer njemu, čiji su preci došli u naše krajeve iz Španjolske snijeg sigurno nije bio po mjeri tople mediteranske duše.

mišo_montiljoSjećam se da me je vijest o njegovoj smrti zatekla na jugu Indije, na erev Hanuku, u kozmopolitskom gradu Koćinu u kojem je sinagoga u funkciji već pet stotina godina. A onda sam u lokalnim novinama pročitala da će prva svijeća na hanukiji biti upaljena u Kući Escobar, koja je pripadala židovskoj portugalskoj obitelji. I eto me tamo. Ulazim u Kuću i ostajem očarana, jer gledam prostoriju u kojoj je bazen sa smaragdnom vodom i uz njega su blagdanske svjetiljke. A u sredini velike sobe je stol i na njemu hanukija. I tada prilazimo stolu rabin iz Izraela, jedan kanadski Židov i ja. Pali se prva svijeća, pjevajući molimo. Svatko iz nekog svog razloga daleko od doma, obitelji, zajednice. Molitva biva život, a život molitva i znala sam da s nama pjeva i Mišo, ma gdje bio. Tamo negdje u okrilju Vječnog i Svetog Svjetla nad svim svjetlima.

I potom odlazim u sinagogu. U Zagrebu je bilo hladno, ledeno i snježno, koračam polako kroz židovsku četvrt i na ulazu u koćinski hram skidam natikače, tu vrijede mjesni običaji, i pod stopalima osjećam mekoću i toplinu čuvenih, plavih keramičkih pločica  u toj sinagogi. Upaljene su na stropu i poznate staklene koćinske svjetiljke, jedinstvene ljepote. Pokrivene kose, molim za sve nas, molim i za Mišu, kako se plamen ljubavi u našim srcima nikada ne bi ugasio. Svejedno zapravo, Bog je svugdje i tamo i ovdje. I ma gdje bili Mišo Mihael Montiljo uvijek će biti naš brat, naš prijatelj i naš drug, jer je sjećanje na njega blagoslovljeno. I ljubav koju osjećamo dolazi od Svetog, jer bez ljubavi u srcu, bez sposobnosti da volimo i da pomažemo jedni drugima, ništa nemamo.

— Jasminka Domaš