«

»

tra. 30

Promocija knjige “ŽENA SUFI” Jasminke Domaš

Promocija knjige Jasminke Domaš “ŽENA SUFI”
održana je u nedjelju 4. svibnja 2014. u Bet Israelu

Fotografije s promocije

Sufi

O knjizi su govorili:
Zvonimir Mrkonjić, Sibila Petlevski, Zorka Jekić
i autorica – Jasminka Domaš

U glazbenom dijelu programa nastupili su
Igor Kosmina, Marko Matutinović i Valentino Vasilić

Voditelj programa – glumac ZKM-a Rajko Bundalo

Izdavači:
Židovska vjerska zajednica Bet Israel
Biakova d.o.o.


Za web stranicu Bet Israela piše: Maya Cimeša Samokovlija

Pred čitateljskom publikom još je jedna knjiga Jasminke Domaš pod pomalo neobičnim naslovom „Žena sufi“. Ta zbirka pjesama (180 str.) pisana je na hrvatskom i engleskom jeziku (u prijevodu Iskre Pavlović). Zanimljivo je uz objavljivanje ove knjige uočiti da vrlo suptilan i profinjen sufijski način pisanja živi i izvan Islama, pa tako u 19. i početkom 20. stoljeća u Indiji nalazimo sjajne sufijske židovske pjesnike. Riječ je prvenstveno o stanju duha, u ulaženju u bit onog Ja jesam. Jasminka Domaš očito nastavlja ovu židovsko-sufijsku poetsku tradiciju i u 21. stoljeću.

U književnosti ima jedna zagonetka,a to je da su prozna djela slična ili manje više slična, pa će čitatelj ako nije pročitao na naslovnici ime pisca u najvećem broju slučajeva biti u dilemi tko je to djelo napisao. U poeziji to nije slučaj, stihovi odaju sve karakteristike pisca i  njegovu osobnost pa čak i onda kada to autoru ili autorici stihova uopće nije namjera. Možda baš iz tog razloga manje je cehovske ljubomore između pjesnika neko između prozaista.

No što se tiče pisanja Jasmine Domaš, koja prema mišljenju stručnjaka, što baš nije čest slučaj, podjednako dobro piše i prozu i poeziju, primjećuje se da nije ni najmanje opterećena time kako će netko vagati njezine misli ili osjećaje, nije opterećena onim zagrebačkim, kolokvijalno izraženo „a kaj buju ljudi mislili o meni?“ Naime, bez slobode stvaranja, zapravo bez apsolutne slobode u kreiranju u svijetu Ein, Ništa, Praznine, nema se što raditi. Umjetnici, a pisci eto i u nas, u Hrvatskoj, imaju to službeno zvanje umjetnik, koje ih obvezuje da teže prema Jednom, čeznući za onom kapljicom božanskog nektarskog nadahnuća koja im može pasti na pero.

Kod Jasminke Domaš karakteristično je da uspijeva neki doživljaj, bilo da je riječ o izložbi, filmu,  putovanju, prenijeti to u poetske slike i poetsku priču. I kao što je Bruno Schulz pisao u slikama (Dućani cimetne boje) i kod Jasminke nalazimo boju, atmosferu, mirise, na trenutak bivamo obuzeti likovnošću stiha ili filmičnosti prikaza. Misterij se događa u preplitanju svega onog što umjetnost jest, u snažnoj povezanosti ograničenog i neograničenog.

Osobito je zanimljiv dijalog autorice knjige “Žena sufi“ s Rumijem, koji je ovaj svijet napustio prije više od 700 godina, a stječe se dojam kao da nutrinom razgovaraju sada i ovdje. Taj vrlo istančan perzijski pjesnik kao da u poeziji Jasminke Domaš nalazi sjenu svoje duše, a njezina duša svoj otisak u njemu. U tom čudesnom razgovoru nastala je i Jasminkina pjesma Žena sufi, po kojoj je cijela zbirka dobila ime. Jednako tako bio bi začuđen i armenski minijaturist Zakarija Ahtamaracije, rođen 1358., kada bi pročitao njezinu pjesmu Sitnoslike. Naime, njegove čudesne minijature pokazane u muzeju Mimara bile su sjajno nadahnuće za pjesnikinju. Očito je da granice prelazi onaj koja ih zna prijeći.

Knjiga poezije „Žena sufi“ izazvala je pozornost  vrsnih književnih kritičara, poput Nikice Mihaljevića koji o Jasminkinom pjesništvu piše u časopisu Književna Republika, Ljerke Car Matutinović u Vijencu, časopis Nova prisutnost objavljuje Jasminkine pjesme, Aktual donosi povodom te knjige veliki intervju s autoricom…. A akademik Zvonimir Mrkonjić na jednom mjestu vidi Nikolu Šopa , Vesnu Krmpotić i Jasminku Domaš. Književnica  Sibila Petlevski u uvodu knjige Žena sufi piše da je „Bog dopustio da iz sebe emanira ‘druge’ u najrazličitijim pojavnim oblicima“. Petlevski također, kao vrsna književna kritičarka, povezuje sufijski i hasidski izričaj i vidi važnu zajedničku osobinu pomirenja u Bogu kao i u osjećaju žudnje da se bude u Jednom. A u poeziji Jasminke Domaš  čitamo: Na rubu Tvog oceana sve je zaboravljeno / u beskonačnosti svijesti koja plavi plavim bojama sveobuhvatne ljubavi.

U zbirci „Žena sufi“ ističu se i pjesme koje se izričito bave židovskom problematikom kao što je to pjesma Jedan dugi shoah, u kojoj se autorica pita Jesu li naši životi tek jedan dugi shoah u rijeci neprekidnog stradanja?

Jednom zgodom Jasminka Domaš je pričala kako joj je, nakon što je objavila knjigu Biblijske priče, u Osijeku  prišao ugledni teolog dr. Peter Kuzmič i rekao samo jednu riječ: “Piši“. Jasminka je govorila  kako se u tom trenu u njoj sve pobunilo i pomislila je: “Što mi govori piši, pa još sam strašno umorna od pisanja Biblijskih priča, iscrpljena.“ A onda je shvatila kako je izrečeno bila molba, povjerenje u ono što i kako radi, nada da će nam još koji put pisanjem darovati sebe. Tako će valjda i biti, jer umjetnik je kao rijeka, a ona mora teći kao što pisac mora pisati.