↑ Return to Religija i tradicija

Životni ciklus

Rođenje i brit mila

Rođenje djeteta u židovstvu znači radost i blagoslov, a život bez djece smatra se tužnim i neblagoslovljenim. Dječaci se (ako su zdravi) osmoga dana života obrezuju u obredu brit mila (savez obrezivanja), kao znak potvrde saveza s Bogom koji je započeo praotac Abraham obrezivanjem sebe i svoga sina Izaka. Obred se obavlja i ako osmi dan dječakova života pada na Šabat, pa čak i na sam Jom Kipur (kada se nikakav drugi rad ne smije obavljati), što potvrđuje najviši stupanj značaja toga obreda. Tom prigodom otac prvi put zajednici objavljuje dječakovo ime. Novorođena djevojčica se zajednici predstavlja tijekom subotnje svečanosti u sinagogi, kada roditelji objavljuju njezino ime.  

 

Vjerska punoljetnost: bar micva i bat micva

Dan kada dječak postaje bar micva (sin zapovijedi, odnosno vjerski punoljetan) bitna je prekretnica u njegovu životu. To se događa s napunjenih 13 godina života, dok djevojčica s napunjenih 12 godina postaje bat micva (kći zapovijedi). Dječaci u šabatnoj službi Božjoj pokazuju zajednici da su stekli sva potrebna vrlo složena znanja za sudjelovanje u minjanu (molitvenom kvorumu od deset muškaraca), nakon čega slijedi velika proslava. Djevojčice ne dokazuju svoju vjersku spremnost, već im se nakon napunjene 12. godine radnim danom priređuje proslava – ovo donedavna nije bilo uobičajeno u ortodoksnih, ali vremenom i oni usvajaju ovaj običaj.   

 

Vjenčanje i brak

U židovstvu nema redovništva, a na suzdržavanje od braka se ne gleda s pohvalom, zbog zapovijedi iz Tore „Plodite se i množite“ (Postanak 1,28 i 9,1). Iznimno se neki osobito nadahnuti muškarci u potpunosti posvećuju izučavanju Tore odnosno svetih tekstova. Obred vjenčanja održava se radnim danom. Uz različite lokalne običaje, sastoji se obvezno, najčešće jedno za drugim, u istom obredu, od zaruka, kidušin, i vjenčanja, nisuin, te sadrži nekoliko osnovnih elemenata punih simbolike. Brak se utemeljuje pravnim postupkom: mladenac i mladenkin otac potpisuju bračni ugovor, ketubu, kojim se u slučaju smrti muža ili rastave braka jamči ženino uzdržavanje. Zatim se sedam bračnih blagoslova izriče pod vjenčanim baldahinom (hebr.: hupa) koji simbolizira budući dom bračnog para, mladenci iz pehara piju po gutljaj vina, mladenac udarcem noge razbija staklenu čašu, što sve nazočne sjeća rušenja Hrama, odnosno da se u trenutku najveće sreće moramo prisjetiti i trenutka najveće nesreće… Osnovni dio obreda završava rečenicom koju mladenac govori mladenki: „Ovim si mi posvećena prema zakonima Mojsija i Izraela“, pri čemu joj daje vjenčani prsten (prsten za mladenca nije sastavni dio obreda i uobičajio se tek nedavno).

Brak je sve donedavna često bio dogovoren putem bračnoga posrednika, što je uglavnom osiguravalo dobro slaganje bračnih drugova. Tradicijski brak odvija se u znaku obostranog razumijevanja i obveznog uvažavanja žene, a obje strane uglavnom rado prihvaćaju svoje uloge. Bračni odnosi temelje se na osobito složenim i detaljnim propisima o obrednoj spolnoj čistoći i nečistoći (nida), pri čemu je tijekom oko polovine od svakog ženina mjesečnog ciklusa isključen spolni odnos, a u drugoj polovini je poželjan. Nakon rođenja djeteta, kao i nakon bilo kakvog neredovitog ili redovitog genitalnog krvarenja, žena se također smatra nedostupnom mužu tijekom određenog broja dana ili tjedana. Nakon svakog razdoblja obredne nečistoće žena je dužna zaroniti u mikve – obrednu kupku. Drži se da je ovaj sustav poticajan ne samo za plodnost, nego i za dobro slaganje supružnika.

Rađanje djece se smatra blagoslovom braka, pa se u slučaju neplodnosti smije primijeniti moderna medicinska tehnika, ali samo kada se jajašce oplođuje spermom supruga; oplodnja spermom drugog davatelja nije dopuštena. Odnos prema namjernom pobačaju je različit i ovisi o stupnju ortodoksnosti određene zajednice: od najstrože osude (nikada zabrane) do dopuštenog, premda nikada dobrodošlog, sve do neizbježnoga u slučaju bolesti žene. Primjena kontracepcijskih sredstava dopuštena je samo ženi – zbog Božje zapovijedi upućene muškarcu da se plodi – te se hormonska kontracepcija tolerira. Rabinske škole od starine imaju vrlo različite stavove o tome nakon kojeg porođaja žena smije ograničavati začeće, odnosno koji je broj muške i ženske djece najmanji nakon kojeg žena smije primijeniti kontracepciju.

Rastava braka je moguća i provodi se pravnim postupkom, kao što je brak i sklopljen. Zahtjev za rastavu može podnijeti samo muž (osim u slučaju njegove nesposobnosti za bračne odnose i u sličnim okolnostima), ali to mu je otežano ako se žena protivi. Pri okončanom postupku, muž ženi na ruke predaje dokument o razvodu, get, što je preduvjet da bi se ona mogla ponovno udati. U modernoj izraelskoj državi za židovske građane je dostupno samo religijsko vjenčanje, te tako sklopljen brak podliježe i religijskom bračnom zakonu.

 

Smrt: osnovni običaji i vjerovanja

Blagoslovljenim se smatra dug i ispunjen život, nakon kojega dolazi smirena smrt. Umirućemu u bolovima dopušteno je davati analgetike i druga omamljujuća sredstva, no smrt se ne smije aktivno ubrzavati. Istodobno, u slučaju teške patnje i kada nema nikakve nade u oporavak, nije dopušteno primjenjivati medicinsku tehnologiju koja će umjetno produžiti život. Uz umirućega se sjedi, ako je u mogućnosti on će pred bližnjima ispovjediti grijehe i oprostiti se s obitelji, te izgovoriti molitvu Šema (ukoliko nije sposoban za to, izgovorit će ju umjesto njega bližnji koji ga okružuju). Nakon smrti, tijelo se polaže na pod, licem prema izlazu, pokriva se crnom tkaninom, pokraj glave se pali svijeća, a sva zrcala u pokojnikovu domu se zastiru. Tijelo se ni u jednom trenutku ne ostavlja samo.

Muškarca će muški članovi pogrebnog društva, a ženu ženski, opremiti za pogreb pranjem tijela i oblačenjem pogrebne odjeće. U većim židovskim zajednicama (a nekada je tako bilo u svima) djeluje Hevra Kadiša (Sveta udruga) odnosno pogrebno društvo. Njezini članovi pomažu siromašnima, bolesnicima, umirućima i njihovim obiteljima, skrbe za sve potrebno, od pomoći umirućemu, šivanja posebne jednostavne bijele ukopne odjeće, do izrade lijesa, kopanja groba i sprovoda. Oni ne smiju biti plaćeni za svoj rad, već se njihov prinos drži velikom vjerničkom zaslugom. Ovo se u dijaspori umnogome promijenilo, ali osnovne dužnosti su ostale: skrbiti o siromašnima, tješiti umiruće, pomagati oko sprovoda…

Pogreb se obavlja što je moguće ranije, a u Jeruzalemu mrtvo tijelo se mora pokopati u prvih 24 sata. Ali, sprovod se ne smije obaviti na Šabat i prvoga dana višednevnih blagdana. Pogrebni govori ističu zasluge pokojnika (ne govore se ako je sprovod u dane Hanuke, Purima i neke druge radosne dane tijekom godine). Nakon što pokojnikovi najbliži bace po šaku zemlje na lijes, muškarci iz zajednice pomažu ga zasuti zemljom. Na samome grobu pokojnikova najbliža rodbina si u znak žalosti zadere ovratnik. Za pogreb se ne smije odijevati nova i lijepa odjeća, jer to je dan žalosti. Nošenje crnine nije dopušteno, već najbliži krug ožalošćenih (strogo su propisani stupnjevi srodstva u tugovanju) i nakon sprovoda odijeva staru odjeću, noseći i dalje odjeću s rasporenim ovratnikom. Kremiranje nije dopušteno i odbacuje se kao postupak bez poštovanja, osim u reformiranim zajednicama.

Neposredno nakon pogreba počinje takozvano razdoblje sjedenja šive (hebr. šiva – sedam), odnosno sedam dana žalosti, te šlošim odnosno trideset dana žalosti za najbliže pokojnikove srodnike. Tijekom prvih sedam dana pokojnikovi ukućani su bosi, ne odijevaju novu odjeću, obavljaju samo najosnovniju higijenu, ne briju se i ne šišaju, sjede na podu ili niskim stolcima i spavaju na prostirkama na podu, bračni dodiri nisu dopušteni. U domu se hrana ne priprema, već ju donose rođaci i prijatelji, osobito simboličnu hranu tugovanja: leću i kuhana jaja. Ukućani ne primaju posjete i ne idu na proslave, te nikome ne šalju čestitke. U prvo vrijeme ne iskazuje im se sućut, jer se drži da je ožalošćeni još neutješan; kasnije se kaže: Neka bi vas nebo utješilo. Ožalošćeni se postupno nakon šive odnosno šlošim vraćaju društvenom životu.

Samo za roditeljem žalost traje godinu dana: tijekom jedanaest mjeseci djeca svakodnevno ujutro i navečer izgovaraju Kadiš (svojevrsnu molitvu za mrtve), a u sinagogi se drže uz one koji su pretrpjeli sličan gubitak. Mjesto ukopa se za to vrijeme ne posjećuje, a nakon godine dana se podigne nadgrobni kamen, na kojemu je obvezan akronim hebrejske rečenice: Neka bi bio vezan u snop života. Od tada djeca održavaju takozvani jarcajt (jidiš: obljetnica smrti) prema židovskome kalendaru. Spominjući oca, dodavat će zihrono livraha, a majku zihrona livraha (hebr.: blagoslovljena duša). Tijekom godine se više puta (u Sefarda svakog Šabata, a u Aškenaza četiri puta godišnje: na Jom Kipur i posljednjeg dana triju hodočasnih blagdana) nazoči obredu za spominjanje duša (hebr.: mazkir).

Drži se da pokojnici u miru čekaju Božju presudu, koja će se ostvariti u mesijansko doba. Duše pravednika vječno će živjeti u neiskazivoj sreći, a duše nepopravljivih zločinaca će zauvijek nestati. Narodna predaja poznaje i pakao – šeol i gehenu – mjesto kazne i očišćenja za mrtve, što je teološki manje razrađeno nego u drugim objavljenim religijama. Biblijski raj u kojemu su obitavali Adam i Eva, Gan Eden (Edenski vrt), također teološki nije duboko razvijen pojam; to je dobro mjesto za koje se vjernici nadaju i mole da su tamo njihovi pokojni roditelji i njihovi predci, u očekivanju suđenja dušama. Vjernik se pouzdaje da mu je spasenje osigurano samom činjenicom što se rodio kao pripadnik židovskog naroda i što nije počinio nikakav najteži grijeh, koji bi izazvao „karet“ odnosno njegovo vječno „odsijecanje“ od spasenja.